Kojeg god godišta bili, nema šanse da slučajno niste čuli za Kurt Cobaina i Nirvanu, jednu od najznačajnijih grupa '90-ih, koja je u svojih samo nekoliko godina djelovanja ostavila toliko puno, promijenila smjer kretanja rocka i postala legendarnom, upravo zahvaljujući svom divnom, ludom, poremećenom, senzitivnom frontmanu Kurtu Cobainu, koje si je 5. travnja davne 1994. oduzeo život pucajući si sačmaricom u glavu (navodno), smatrajući to jedinim izlazom za bijeg od slave.
Ukoliko ste tada bili njihov fan, kao što sam to bila ja, mogli ste na starom dobrom MTV-u pratiti razne emisije, biografije, koncerte i reportaže s mjesta događanja (njihove - Kurta i Courtney - skromne kućice u Seattleu), pa i izjavu stanovitog detektiva koji je vrlo jasno obrazložio i potkrijepio dokazima da se nije moglo raditi o samoubojstvu jer položaj otisaka prstiju na pušci ne odgovara smjeru i daljini iz koje je pucano, a i količina heroina u tijelu ubila bi ga na licu mjesta odmah nakon ubrizgavanja (jer je bila ogromna) te s tim svim sigurno ne bi mogao ni primiti pušku, a kamoli okinuti... Dakle, nikad nećemo saznati što se zapravo dogodilo, činjenica je samo da njega nema...
Očito je sve u Kurtovom životu imalo dvije strane, a često i više. Tako i ovaj "Dnevnik" počinje s: "Ne čitaj moj dnevnik kad me ne bude.", a red nakon "O.K. Sad ću raditi, kad se ujutro probudiš, pročitaj moj dnevnik. Prođi kroz moje stvari i procijeni me."
Čitajući "Dnevnike" (iako to nisu obični stereotipni dnevnici s datumom, pa ''Bok, dnevniče!'', pa scenarij što se zbivalo tog dana, već mnoštvo planova, skica, stihova, pjesama, nota, maštarija, popisa, ilustracija, stripova i sl.) i mene su razdirali osjećaji - prvo neke krivnje (jer ipak "Dnevnici" su bili ono nešto njegovo privatno), zatim ljutnje na njegovu ljubljenu ženicu, 'đankozu' Courtney Love, koja ih je prodala novinarima za 4 milijuna dolara, i konačno intrige i izrazitog zanimanja: što je to on napisao, kako je razmišljao i čime se sve bavio... Nakon pročitane knjige, osjećaj tuge bio je prevelik, jer je i ovo bila samo još jedna potvrda da se radilo o iznimno inteligentnom, osjećajnom, sarkastičnom, poremećenom biću, velikom umjetniku ne samo na muzičkom, već i na likovnom planu, i strašno usamljenom.
Sve je počelo jako nevino, naivno i banalno: i on je bio jedan od tinejdžera koji je htio svoju gitaru i bend i demo i EP i LP i koncerte, stalno je sastavljao top liste sebi najdražih i najboljih bendova, albuma i pjesama, radio je svakakve poslove, većinom je čistio, skupljao je novce da si 'ubode' gitaru, pa je hodočastio po muzičkim dućanima, svi su ga preveslavali, i konačno si ju je priuštio jednog dana. Druga preokupacija bio mu je sex (i riječ fuck u bilo kojem smislu).
Skladao je čudne stihove i pisao pisma prijateljima (koja često nije ni poslao). Bilo kome da piše (frendu iz srednje, curi, bivšoj curi, tati, bubnjaru Melvinsa, Vaselinesima, Mudhoneyju,..), a pisma se protežu kroz cijelu knjigu, uvijek izjavljuje da ih voli, cijeni, da mu napišu natrag nešto ako im nije problem i ako imaju vremena, u biti čezne za kontaktom i komunikacijom, ali se nipošto ne želi nametati, i zato pisma odišu snažnim emocijama, sarkazmom, humorom, često i kojom prostačinom i ponekad besmislom na prvi pogled, ali u svemu se ipak nađe značenje. U tom početku stvarno se osjećao zanos i snaga da se nešto napravi ni iz čega, i priželjkivala se slava, a na kraju se nije znao snositi s posljedicama koje mu je svjetska popularnost donijela.Tragično. Tužno. I baš šteta.
Zbilja je zanimljivo i vrlo uznemirujuće kako je to početničko ushićenje splasnulo i pretvorilo se u rutinu i dosadu i kako je nestalo inspiracije i uopće volje i želje za životom. I jasno je davao do znanja i pjesmama i postupcima i riječima da namjerava napustiti ovaj naš svijet i zbilju (npr. za album "In Utero" napisao je da je "posvećen mrtvim rođacima, koji su na sigurnom, topli i puni sretnih osmijeha...").
No, nekoliko stvari se nije promijenilo do samog kraja: osjećaj krivnje što je bio Amerikanac i još uz to bijelac i ljutnja prema tzv. rock kritičarima i desničarima. Pred kraj ogorčenost se samo povećavala, u početku je bilo ono tipično psovanje i pljuvanje, a kasnije puno žešća razina, da navedem samo jedan primjer: "Ja sam daleko od toga da bih sjedio i ležerno raspravljao s desničarima opsjednutima kontrolom svega, koji su glavni krivci za uništavanje umjetnosti. Neću vam to mirno i doslovno objašnjavati! Jebote, ubijat ću. Uništit ću vaše jebeno mačo, sadističko, bolesno desničarski, religiozno uvredljivo mišljenje o tome kako bismo svi mi trebali funkcionirati pod vašim uvjetima. Prije nego umrem mnogi će umrijeti sa mnom i to će zaslužiti. Vidimo se u paklu. S ljubavlju, Kurdt Cobain. Hvala na tragediji, trebam je za svoju umjetnost..." (Ovo 'Kurdt' nije tipfeler, naime, Kurt se često tako potpisivao).
Također vrlo uznemirujuća, ali i dovoljno jasna činjenica je i kako i zašto je postao ovisnik o heroinu, velikom 'H' kako ga je često nazivao. Prvi put ga je upotrijebio u svojim bilježnicama dok je opisivao susret s Melvinsima, naročito njihovim bubnjarom Buzzom, kada je zapisao: "Među novostima bio je i H (koji dosta mijenja čovjeka), Buzz ga je trošio..." Kasnije se dosta često opravdava zašto ga je i on sam koristio, koliko dugo i uvjerava (valjda sam sebe) da nije ovisnik. Naime, Kurt je bolovao od nečega što mu je uzrokovalo gadne bolove u želucu, i nemogućnost jedenja, bez da nakon toga ne izbaci sve iz sebe. Milijarde pretraga, guranja cijevi u želudac, a da mu nikad niti jedan doktor nije rekao u biti što mu je, zašto se tako osjeća i što će mu pomoći. Samo jaki lijekovi, a o njima postaješ ovisan.
Pa, budući da su ga svi smatrali junkijem, zašto on to ne bi i postao. I tako je mjesec dana bio na heroinu, bilo mu je lakše, nije postao ovisnik, tada mu je bilo ok, nije ga bolilo ništa, skinuo se s njega, ali nakon toga je sve opet bilo po starom. ("Now I forget just why I taste, oh yeah I guess it makes me smile..." - čuveni stih najvećeg hita s kojim se Nirvana upisala u legende i vječnost "Smells Like Teen Spirit"). I zasigurno niste znali da je Teen Spirit parfem koji je voljela nositi Kurtova bivša djevojka Tobi Vail.
Iz stranice u stranicu, čitajući "Dnevnike", čas ćete umirati od smijeha, zatim ćete se pitati o čemu on sad to priča (iliti 'what the hell??'), povezivat ćete link po link i u biti shvatiti da je čovjek čak predvidio svoju budućnost u čudnovatim maštarijama proizašlim iz puke zajebancije (tri osvojena Grammyja, 36 tjedana na prvom mjestu Billboardove ljestvice, dva puta na naslovnici Rolling Stonea, od strane Newsweeka i Timesa prozvani najoriginalnijim, najprovokativnijim i najvažnijim bendom '90-ih...).
Naići ćete na mnoštvo skica pjesama prije nego su se uobličile u svoj savršen konačan oblik, tekstove koji će se samo svojim manjim dijelom redova kasnije pretočitii u svima nam dobro poznate hitove, mnoštvo komentara i opasaka urednika koji su totalno na mjestu i odgovaraju stilu pisanja "Dnevnika" te nam pobliže objašnjavaju o kojim osobama, stvarima ili pojavama se radi u njegovim bilješkama. Tekst je preveden zaista najbolje što se moglo, naravno u svakom prijevodu se gubi dio izvornog duha, ali tu jedva da se osjeti taj gubitak... Naravno, na svakoj stranici nalazi se i skenirana originalna stranica Kurtove bilježnice, u cijeloj svojoj magičnoj privlačnosti, dječje (ne)uredno, simpatično, s bezbroj sitnih detalja koji nam oduzimaju pažnju.
Još bih vam puno toga htjela prenijeti i podijeliti s vama, ali moja preporuka za vas je da uzmete "Dnevnike" u ruke i doživite Kurta na svoj način, da pokušate shvatiti ono neshvaćeno i budete svjedoci gašenja jednog velikog umjetnika, koji nam više nije mogao lagati i pretvarati se da uživa u postignutom snu.
Na kraju vas ostavljam s Kurtovim ogorčenim pismom (nekom) uredniku: "Pismo uredniku: Mislio sam da ću svijetu dati do znanja koliko volim ljude. Mislio sam da ću pokušati stvoriti nešto što bih osobno volio slušati, jer velika većina ovozemljske umjetnosti je neopisivo sranje. Pa ipak osjećam da je davanje sudova gubitak vremena. I koji sam ja kurac da se proglašavam autoritetom ovlaštenim za kritiziranje"...
"Kad malo bolje razmislim možda sam samo probao dati svijetu do znanja koliko volim sebe. Poput Hipokrita u hipijevskoj kripti. Mrzim sebe i želim umrijeti. Ostavite me na miru. Voli vas Kurdt."
